line decor
  HOME  ::  
line decor
   
 
  KRUG ŽIVOTA I SMRTI
 

"Kakav je to svijet u kome ništa nije po mjeri čovjeka” – riječi su jednog od junaka Gospodarske palate Dragane Kršenković Brković. Čini se da upravo to pitanje leži u osnovi tog teksta. Gospodarska palata je knjiga o nasilju. Istovremeno to je i knjiga o traganju glavnih junaka za rješenjima kojima će pokušati da se odupru oskudnosti, stiješnjenosti i svedenosti života koji im je dat. Bilo da je riječ o davnim vremenima, potonulim u maglinu zaborava, ili o nekom bližem, prošlom trenutku, bilo da se radi o ljudima strasno odanim nekom višem cilju, svom poslu ili voljenoj osobi – oblici nasilja i pritisaka koje ljudi trpe i kojima su izloženi imaju širok opseg. U svijetu, u koji dolazimo bez svoje volje, postojeći poredak stvari i odnosa dovodi nas u jedinstvenu poziciju. Bez obzira na sve vidljive i jasne razlike koje nas dijele, svako od nas, na neki način, na kraju postaje žrtva nečega. Za dodatak dnevnog lista Pobjeda, "Kultura i društvo", Dragana Kršenković Brković govori o Gospodarskoj palati i raznorodnosti oblika kroz koje se nasilje javlja, preliva, pretače iz jednog stanja u drugo i dobija konture prepoznatljivog oblika iz svakodnevnog okruženja i naše istorije.


Vlatko Simunović: U tkivo, usudjujem se reći, antologijske, priče Tri vizije M.S. inkorporirali ste, kao lajt motiv, drevni hetitski zapis: “Svaka priča pronalazi put do onog ko će je ispričati”. Na koji način je do vas “dospjela” priča koju ste, u više varijeteta, ispričali u knjizi koja nam je poznata pod naslovom «Gospodarska palata»?

Dragana Kršenković Brković: Osluškivanje unutrašnjeg bila stvari, pojava i odnosa koji nas okružuju čini mi se jedinim putem kojim se može sagledati svijet oko nas. Samo u toj ravni otvara se prostor za uočavanje i razumijevanje ključnih tokova koji, veoma često, nijesu lako vidljivi na površini dešavanja. Iz te ravni ponikle su i priče u okviru «Gospodarske palate». Prateći te unutrašnje “nevidljive” tokove, ove priče – razmještene u prostoru i vremenu – nastoje da proniknu na kojoj matrici dešavanja počiva ovaj naš, današnji, trenutak, kao i da odgovore na pitanje: gdje tražiti korijene aktuelnih, naglašeno dramatičnih tokova? Pomenuti zapis otvara i druge dimenzije knjige. On, u najširem smislu, sugeriše da su priče i samo pripovjedanje (bez obzira na to koja se forma umjetničkog izraza koristi – prozna ili dramska) jedan živ, autentičan proces, toliko moćan da se može suprotstaviti surovosti trajanja koje nam je dato. Iako na prvi pogled jako krhko, vise nalik snovidjenju i neuhvatljivim vizijama, pripovjedanje je možda jedino orudje i oružje kojim se čovjek suprotstavlja vremenu i tišini koji neminovno zatomljuju i pokrivaju sve sto on čini, misli i osjeća. Ja vjerujem u posebnu moć priče. Ona, kao jedan od najsuptilnijih oblika čovjekovog stvaranja i izražavanja, jeste opipljivi dokaz da, uprkos svemu, čovjek ima snage da kreira “svoju” stvarnost, odnose i veze u njoj. U priči čovjek se odredjuje prema svijetu, brani se od svijeta, ukida svijet i uslovnosti svog položaja. Na njenom izvoru se dotiču jednom davno preživljeno i sadašnje; vizija prošlih vremena i njihov otisak u našoj svijesti; ritam hoda bezimenih ljudi i našeg trena koji teče. Kroz priču mi osluškujemo duboke i nesvjesne izvore čovjekove psihe, njegove zapretene želje i nagonske potrebe… Otuda priči snaga da “pronadje svoj put do onog ko će je ispričati”, kako kaže drevni zapis koji pominjete.


Vlatko Simunović: Možemo li «Gospodarsku palatu» posmatrati i kao akt Vašeg nepristajanja na Vrijeme ravnodušnosti relativizacije?

Dragana Kršenković Brković: Svakako. Za mene je upravo ovo polje jedino mjesto na kome se najdublje može izraziti svoje neslaganje sa onim procesima koji nam rastaču, razaraju ili modifikuju život, čineći ga – generalno – jedva izdržljivim, daleko od oblika i sadržaja koji su nam neophodni. Kada je «Gospodarska palata» izašla iz štampe i kada sam je dobila, postalo mi je jasno zašto je nasilje, praćenje oblika kroz koje se nasilje javlja, praćenje posljedica njegovog razornog dejstva osnovni motiv ove knjige. Ona je bila odgovor na, prije svega, moju ličnu zatečenost pred surovošću krvavih dešavanja od prije desetak godina, lakoćom sa kojom se ušlo u čitavu tu priču, kao i nevjerovatnom ravnodušnošću ljudi iz neposredne okoline pred očiglednom, strašnom patnjom tolikog broja ljudi, bez obzira na stranu u sukobu. Kada uočite da se sa podjednakom ravnodušnošću govori o broju žrtava sa jednom, dvije ili više nula onda nema očiglednijeg dokaza da nešto nije u redu sa svijetom u kome živimo.


Vlatko Simunović: Uslovno govoreći, da li je centralna priča okupljenih u «Gospodarskoj palati» vječno zlo i čovjekov odnos prema zlu?

Dragana Krsenkovic Brkovic: Ako je “vječno zlo” sintagma za slojevite procese koji se – na fonu istorijskih ili duboko ličnih; opštih i kolektivnih ili intimno-psiholoških; neizrecivih, iracionalnih i onostranih ili svedenih i jasnih dogadjanja – prelamaju u trajnim krugovima života i smrti, onda se «Gospodarska palata» može posmatrati kao knjiga koja prati čovjekov odnos prema “nevidljivim a moćnim silama, spremnim i voljnim da sve u čovjeku, i samog čovjeka, unište i u ništicu pretvore.“ Istovremeno, ove priče se bave i onim što bi se moglo nazvati “iskonska stvarnost“ – strukturom nesvjesnog koja se odražava u snu, ukidanjem vremena, ritualnim modelima kolektivnog ponašanja (model junaka-žrtve, model gradjevne žrtve, model braće-neprijatelja), kao i fenomenom narastanja pozitivnih energija i bujanja života na drugom, suprotstavljenom polu (model graditelja i čuvara). Na toj dihotomiji – sile razaranja, sa ishodištem u kolektivno-nesvjesnom, s jedne strane i sile stvaranja i održavanja života sa druge, počiva dramaturgija «Gospodarske palate». Iza zatamnjenih i često, običnom oku nevidljivih, djelovanja sila društvenih instanci, institucija vlasti ili naslijedjenih oblika društvenih odnosa leži zapreteni ritam na kome počiva beskrajni krug radjanja-rasta-opadanja-smrti-ponovnog radjanja, onaj isti vječni krug života i smrti koji nas dovodi u jednu jedinstvenu poziciju – svako od nas, na neki način, na kraju postaje žrtva nečega.

 

intervju objavljen 19. februara 2005. godine, u dodatku za kulturu dnevnog lista Pobjeda  

 
 

nazad